Književnici su sami svoja nacija

S Michaelom Martensom, dopisnikom Frankfurter Allgemeine ­Zeitunga za područje Jugoistočne Europe i autorom biografije nobelovca Ive Andrića, razgovaramo u povodu hrvatskog izdanja njegove knjige koja bi se ovih dana trebala pojaviti u izdanju naklade Ljevak. Martensova knjiga predstavlja različite nijanse Andrićeva lika i djela, opovrgava uvriježene mitove, a donosi i nove, intrigantne nepoznate podatke o jedinom hrvatskom nobelovcu, osobito iz poratnih godina. Knjiga uz ostalo, kako je u recenziji njemačkog izvornika u Vijencu zapisao akademik Krešimir Nemec, pokušava odgovoriti i na pitanje kako se desilo da predratni diplomat, rojalist, drugi čovjek Milana Stojadinovića, sudionik u potpisivanju Trojnog pakta i tipično građanski pisac postane odani, pa čak i vrlo angažiran sljedbenik nove, socijalističke ideologije.

Snimila Sophia Martens

Premda je Ivo Andrić, više kao književnik nego kao politički javni djelatnik, popularan u zemljama sljednicama Jugoslavije, ipak se kulturna javnost u Hrvatskoj pomalo začudila kad je saznala da njemački publicist može napisati tako sjajnu knjigu o tom nobelovcu s obzirom na to da tematika njegovih knjiga nije baš suvremena. Zašto ste se i kad počeli zanimati za Ivu Andrića i njegovo djelo?

Djela Ive Andrića upoznao sam god. 2002, kad sam kao dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitung za Balkan došao u Beograd. Prije toga dugo sam živio u Rusiji i Ukrajini; u Sankt Peterburgu i Kijevu družio sam se s ruskim i ukrajinskim književnicima i bavio ruskom književnošću. Stoga je za mene bilo sasvim prirodno da i u Beogradu posredovanjem književnosti tražim pristup regiji, premda ne pripadam među one koji vjeruju da se neka zemlja može razumjeti samo na osnovi njezine književnosti. Najprije sam pročitao Na Drini ćuprija, zatim i druge knjige, i brzo mi je postalo jasno da sam naišao na dragulj svjetske književnosti, na velik, slojevit, dubok i lijep opus. Intenzivno bavljenje Andrićevom biografijom započelo je pak tek deset godina poslije. Pritom ne treba podcijeniti ni ulogu legendarnoga njemačkog izdavača Michaela Krügera, koji me ohrabrio da napišem knjigu o Andrićevu životu. Valja dodati i da, kada sam započeo s istraživanjima, takve biografije izvan tzv. jugosfere još nije bilo. Godine 1990. objavljena je Andrićeva biografija na engleskom jeziku, ali je prilično površna, s dosta pogrešaka. Sve je to utjecalo na moj nastup na književno-biografskoj sceni izvan moga zanimanja novinskog izvjestitelja.

Dok je odjek na vašu knjigu u Srbiji vrlo velik, ponekad i naglašeno negativan, u Hrvatskoj su recenzije, premda ih nije bilo dovoljno, uglavnom bile pozitivne. Kako tumačite te razlike u reagiranju na vašu knjigu?

Ne bih si još mogao dopustiti bilo kakav sud o reakcijama u Hrvatskoj, jer će hrvatsko izdanje biti obavljeno tek sad u rujnu. Ali već nakon bosanskog izdanja bilo je pojedinih reagiranja s hrvatske strane koja su me obradovala. Tu je najprije recenzija Miljenka Jergovića, koji u jednoj rečenici nagovještava da u mojoj knjizi ima zaključaka s kojima se ne slaže, ali naposljetku dolazi do pozitivnog sažetka. To je za mene bilo veliko olakšanje, jer kao čitatelj Jergoviću imam zahvaliti za mnoge sate ushićenja, pa bi za mene bilo tužno da se tom iznimnom književniku moja knjiga nije svidjela. Tomu treba dodati i pozitivnu kritiku vodećega hrvatskog poznavatelja Andrića, Krešimira Nemeca, u Vijencu. Sjećam se i recenzije Josipa Mlakića, koja je načelno bila pozitivna, iako autoru smeta što ja njegovu pozitivnu sliku o Jugoslaviji dijelim tek donekle. Iako njegovo viđenje nije moje, moram reći da ga je veoma dobro obrazložio. Reakcije su u Srbiji mješovite. U liberalnim listovima poput Danasa ili Nedeljnika, i u početku čak i u Politici, izašle su pozitivne recenzije, ali za nacionalistički dio akademskog mainstreama u Srbiji moja je knjiga, kako se čini, višestruka provokacija. Ilustracije radi navodim nehotično komičan naslov iz srpskog tabloida: „Isticao da je pisac po rođenju Hrvat, bavio se vanbračnom pozadinom njegove porodice, danak u krvi mu imao i dobrih strana: Kako je nemački novinar napisao biografiju Ive Andrića.“ Žao mi je ako sam time povrijedio nježne duše, ali činjenica da je Andrić rođen kao Hrvat, da je studirao s hrvatskom stipendijom, da se u mladosti deklarirao kao „hrvatski patriot“ ili da mu je bosanski Hrvat Tugomir Alaupović otvorio put u diplomatsku službu, ne može se opovrgnuti jednako kao ni to da se poslije deklarirao kao srpski pisac. I jedno i drugo dio je njegove biografije – ali neki ljudi ne mogu podnijeti takvu višeznačnost. Oni bi da im svijet bude fino pregledan kao uredno složen ormar. Ali svijet jednostavno nije takav ormar. On mnogo više sliči ostavi u kojoj vlada strašan nered, ali se u njoj može otkriti i mnogo toga zanimljivog. Što se tiče glasina o Andrićevu izvanbračnom podrijetlu, koje navodim u biografiji – a smatram da nisu točne – pojedini kritičari kažu da su u pitanju obični tračevi. Pri tome griješe kad naša današnja mjerila retroaktivno primjenjuju na neka druga vremena. Danas je za nečiji ugled srećom zaista svejedno da li je rođen u braku ili izvan braka. Ali prije jednog stoljeća to je nažalost u cijeloj Europi bilo još drukčije. Čak i ako su, dakle, tadašnje glasine o Andrićevu izvanbračnom podrijetlu netočne – a ja smatram da postoje čvrste naznake za to da jesu netočne – biograf ipak mora uzeti u obzir to kakav bi utjecaj takve glasine mogle imati u ono vrijeme. Samo zato se u knjizi bavim tim glasinama, a poslije ih opovrgavam. Ali možda je to za neke recipijente bilo odveć komplicirano. Oni se ponašaju upravo kao da i 2020. još moraju Andrića braniti od „optužbi“ o izvanbračnom podrijetlu. Takvi ljudi naravno ne mogu ni razumjeti kako se fenomen danka u krvi ili devşirme danas u znanosti promatra nijansiranije nego prije sedamdeset godina. To su ljudi koji su intelektualno ostali u 1950-im godinama, što je adekvatno, jer im to vrijeme i odgovara. Oni kroz uski prozor male tvrđave svojih predodžbi gledaju u prošlosti i čude se što ništa ne vide. To je armija drugorazrednog duha koja se digla u Andrićevu obranu i izgubit će tu bitku – barem kod prvorazrednih čitatelja.

Izd. Naklada Ljevak,
Zagreb, 2020.

Vi ste u knjizi kronološki pratili put Ive Andrića od njegovih đačkih i studentskih dana kao stipendista hrvatske kulturne institucije u Bosni Napredak pa do njegova priklanjanja srpskom jezičnom i kulturnom krugu, kojemu je pripadao do smrti. Jeste li mogli ustvrditi kad je i zašto Andrić od autora na hrvatskom jeziku prešao u srpsku književnost, došavši u njoj do najvećih umjetničkih vrhova i stekavši Nobelovu nagradu za književnost za svoje djela napisana na srpskom jeziku? U Hrvatskoj ga neki smatraju i hrvatskim nobelovcem. Je li to opravdano?

Andrić je tu počast primio izričito kao priznanje za jugoslavensku književnost, i ako usvojimo to tumačenje, onda se on, naravno, može smatrati kako bosanskim tako i hrvatskim i srpskim nobelovcem, jer Bosna, Hrvatska i Srbija bile su tada obuhvaćene Jugoslavijom. Ali – kao što sam već rekao – ne treba zaboraviti ni autorovu odluku: Andrić se u teškom trenutku, naime u Srbiji pod njemačkom okupacijom, u jednom pismu jasno deklarirao kao srpski književnik, i to u vrijeme kada prihvaćanje srpstva nikako nije moglo biti korisno za karijeru. Naravno da je Andrić tada gajio nadu da će Nijemci izgubiti rat. Ali da će i kako će Hitler izgubiti rat, Andrić naravno nije mogao znati u trenutku kada su njemački vojnici vladali crtom od Volge i Kavkaza do Sjeverne Afrike. Ali ja mislim da je u toj njegovoj nadi u poraz nacionalsocijalizma za Andrića bila sadržana i jedna logična odluka: kada Hitler bude poražen i kada ponovo bude postojala jugoslavenska država, Srbi će kao najbrojniji narod u Jugoslaviji biti i najvažniji nositelji jugoslavenske ideje. A Andrić je htio biti s onima koji su najprije mogli ostvariti njegov jugoslavenski san. A to, budući da je prva Jugoslavija gromoglasno propala, sigurno nisu bili Hrvati, a još manje bosanski Muslimani. Andrićev je ideal bila Jugoslavija, a taj se ideal bez Srba nije dao ostvariti. Ali se nije dao ostvariti ni sa Srbima, što Andrić nije želio uvidjeti.

Andrićev je ideal bila Jugoslavija, a taj se ideal bez Srba nije dao ostvariti. Ali se nije dao ostvariti ni sa Srbima, što Andrić nije želio uvidjeti /  Mnogi ne mogu podnijeti Andrićevu višeznačnost. Oni bi da im svijet bude fino pregledan kao uredno složen ormar. Ali svijet jednostavno nije takav ormar. On više sliči ostavi u kojoj vlada strašan nered, ali se u njoj može otkriti i mnogo toga zanimljivog

Nedavno je navršena 120. obljetnica Nobelove nagrade za književnost. S obzirom da je nisu dobili neki najveći književnici 19. i 20. stoljeća, dok su je primili brojni nezaslužni, postavlja se pitanje njezine vrijednosti uopće. Što mislite o tome?

Mnoge se odluke povjerenstva za Nobelovu nagradu za književnost mogu utemeljeno kritizirati. Gotovo je nastao ritual nabrajanja imena velikih književnika koji nisu dobili nagradu, primjerice Čehov, Ibsen, Tolstoj, Strindberg, Sandburg, Kafka, Rilke, Pessoa, Mandeljštam, Babelj, Joyce, Brecht, Ana Ahmatova, Robert Frost, Nabokov, Philip Roth... Jednako često nagradu bi dobio netko tko je već tada bio mediokritet. Komu su još danas poznati Paul Heyse ili Sully Prudhomme? Ali ako pođemo od toga da svako povjerenstvo griješi, onda mi se čini da je Nobelova nagrada, sve u svemu, ipak blagonaklona institucija, jer su usprkos eurocentričnoj orijentaciji dovoljno često nagrađivani pisci iz jezika i književnosti koji inače dobivaju malo pažnje, a što im je pomoglo da postanu međunarodno poznati. Andrić ne bi bio najgori primjer za to.

Ono što me najviše začudilo u vašoj knjizi jest pomanjkanje uvida u Andrićev odnos prema dominantnom „hrvatskom pitanju“ u Kraljevini Jugoslaviji. Napisali ste da je on najviše kritizirao „svoje“ Hrvate (vaši navodnici). Možete li to konkretizirati?

Postoje mnogi primjeri za to. Sa Zagrebom kao gradom nikad se nije sprijateljio, što možda ima veze i s tim da Andrić, kao mladić, nije u Zagrebu dočekan s onom pažnjom kakvu je vjerovao da zavređuje. Zagreb, napisao je u pismu prijatelju Vojmiru Durbešiću, „grad je samo za bijeg. Upoznao sam njihove bolje ljude: Sva je Croatia jedna tragedija.“ U drugom pismu piše Durbešiću: „Ipak je to – sunce mu majčino – žalosno da jednog hrv. pjesnika i nacionalistu njegov glavni grad dočekuje u pissoiru.“ No Andrić je kao mladić bio toliko nezadovoljan sobom da mu nijedan grad nije mogao ugoditi. O Rimu, gdje je prvi put bio u službi kao diplomat, ima niz izljeva bijesa. Ako itko ikad bude izdao antologiju o ljudima koji su mrzili Rim, Andrić svakako mora biti zastupljen u njoj. Osobito u pismima Zdenki Marković proklinje Rim. A iz Marseillea joj poslije piše: „Varoš u kojoj mi je suđeno da živim velika je i zanimljiva ali hladna, račun­džijska i prostačka.“ Valjda je njegova teška bolest pluća pridonijela tome da se njegovo nezadovoljstvo često prenese na grad u kojem je živio. Dok je bio mlad, zaista ugodno se možda osjećao samo u kratkom razdoblju 1914. u Krakovu i 1928. u Madridu, i u nekoj mjeri početkom dvadesetih godina u Bukureštu. S Hrvatima se nikad nije sprijateljio, i za to je postojao važan razlog: nakon 1919. sve je manje Hrvata bilo voljno da s Andrićem sanja njegov jugoslavenski san. To im je zamjerio. Andrićev odnos prema Hrvatskoj i Hrvatima prilično dobro dolazi do izražaja u pismu koje je 26. travnja 1923. iz Graza napisao Zdenki Marković u Zagreb: „Sve što je zla i nevaljala diglo se i uzavrelo. Ponekad ne mogu da izdržim; banuću jednom u sav taj haos i baciti se svom težinom kao 1912. Ujedinjenje valja provesti ponovo, ono prvo je, bar za Zagreb, bilo prejevtino, a platićemo ga ili mi ili taj Radić i fukara koja je oko njega kao rulja seoskih pasa oko slepca.“ No i izvan politike ne treba zaboraviti da je Andrić odbio zamolbu Mihovila Kombola da uđe u njegovu Antologiju novije hrvatske ­lirike 1934. jer ju je ocijenio „plemenskom“. Takve odluke treba prihvatiti, sviđalo se to nekomu ili ne.

Andriću se predbacuje karijerizam, oportunizam pa čak i „nacionalna izdaja“, no on je po mome mišljenju prije svega veliki umjetnik riječi, književnik, čija djela ostaju za vječnost, dok je njegova politika kao integralnog Jugoslavena doživjela propast najkasnije u posljednjem „jugoslavenskom ratu“. Što mislite o toj konstataciji?

Ne bih rekao da je u pitanju „nacionalna izdaja“, jer nije zadatak književnika da služi bilo kakvoj nacionalnoj stvari. A komu to nije zadatak, taj ga ne može ni izdati. Književnici nisu špijuni, vojnici ni političari. Književnici, koji zavređuju da se tako nazivaju, sami su svoja nacija. Elias Canetti rođen je u Bugarskoj, ali je pisao na njemačkom, i koliko ja vidim, nitko ga u Bugarskoj zbog toga ne optužuje da je izdao bugarsku književnost. Osim toga slažem se s vašom procjenom da veliki pisci ne moraju nužno biti i veliki ljudi ili obratno.

Kakav je vaš dojam o Andriću kao čovjeku?

Sve u svemu Andrić je bio pristojan čovjek. Za razliku od mnogih intelektualaca, nije naginjao iskazivanju zlobe prema kolegama. Ako je i kudio druge književnike, onda samo u bilješkama na marginama knjiga koje je čitao. Kada bi naišao na rečenice i formulacije koje je smatrao neuspjelim, znao se ražestiti. Za razliku od recimo Marka Ristića, Andrić također nije pozivao na linč nakon povlačenja Nijemaca. Ali isto tako nije bio ni nesebičan i posve nadljudski junak kakvim ga neki njegovi obožavatelji iz Srbije, sasvim neznanstveno, predstavljaju. Kad je srpski kritičar ruskoga podrijetla Mihajlo Mihajlov šezdesetih godina zbog kritičkog članka o Sovjetskom Savezu bio osuđen na zatvor, Amnesty International obratio se Andriću s molbom da se zauzme za Mihajlova. Andrić je tada bio već svjetski poznat, u Jugoslaviji je bio nedodirljiv i mogao se angažirati za Mihajlova, a da mu se ništa ne dogodi. Ali Amnesty nije nikada dobio odgovor. No postoje i druge Andrićeve strane: kad je Andrić 1965. slučajno saznao da je Ivan Kranjević, jedan od njegovih starih drugova iz vremena Mlade Bosne, u financijskim poteškoćama, diskretno mu je uputio novčanu pomoć, i to na krajnje delikatan način, veoma taktično. Tada je napisao: „Nedavno sam sreo Vladu Samardžića i u razgovoru sa njim razabrao da nisi dobro sa zdravljem i da bi Ti bio potreban odmor na moru. Posle toga razgovora došao sam na misao da bih ja mogao da Ti bar donekle olakšam ostvarenje toga odmora. Slobodan sam da Ti pošaljem ovu malenkost. Toliko mogu, i to činim. A tebe molim da primiš ovo sećanje starog školskog druga onako kako bih ga ja primio od Tebe.“ Za razliku od Mihajlova, koji se ogriješio o Jugoslaviju, Andrić je Kranjevića doživljavao kao nekog svoga, a tu je pomagao rado i diskretno. Takvi su jednostavno ljudi: imaju mnogo nijansi. Jednodimenzionalne figure postoje samo u crtanim filmovima ili stripovima – i u prikazima pojedinih nacionalistički orijentiranih proučavatelja Andrića, koji podsjećaju na crtiće i stripove.

Pretpostavljam da i dalje radite na jednoj od „južnoslavenskih tema“ pa, ako nije tajna, što nam možete reći o tome?

Trenutno radim na knjizi eseja o Andriću. Ta će knjiga sadržavati deset ili dvanaest eseja o aspektima Andrićeva života koje smatram zanimljivim i važnim, a koji dijelom još nisu javno poznati. To su tekstovi za koje u ovoj knjizi nije bilo mjesta, jer bi narušili narativni tok. U pitanju su vrlo različite teme. U jednom eseju riječ je o Andriću i nesanici od koje je patio – ali i o nesanici u književnosti kao takvoj, i o tome šta je zajedničko Ivi Andriću i Fernandu Pessoi i što je, po mome mišljenju, zajedničko Znakovima pored puta i palači u Knososu na Kreti. Drugi eseji govorit će o ljudima koji su odigrali važnu ulogu u Andrićevu životu. Tu je, primjera radi, sjajni bosanski fotograf Alija Akšamlija, koji je napravio vjerojatno i najpoznatiju Andrićevu sliku: onu ispred mosta u Višegradu koja je objavljena bezbroj puta i koja se nalazi i na koricama moje Andrićeve biografije. Povijest je te fotografije posebna, a život Alije Akšamlije roman za sebe, sjajna priča koju želim ispričati, sa svim njezinim vezama s Andrićem. U kontaktu sam s Akšamlijinim sinom u Sarajevu, koji upravlja arhivom svoga oca, i radujem se da ga jednog dana i osobno upoznam. U jednom drugom eseju će, na osnovi materijala iz njemačkih arhiva, biti riječi o bivšem oficiru SS-a, koji je nakon rata odigrao nemalu ulogu u širenju Andrićeve popularnosti na njemačkom govornom području i promoviranju njegova ugleda kod Švedske akademije za dodjelu Nobelove nagrade. A u jednom drugom pak eseju, pod naslovom O čemu govorimo kad govorimo o Andriću, želim se pozabaviti različitim reakcijama na moju biografiju i time što te recenzije govore o recenzentima. Ali potrajat će sigurno još dvije godine dok ta knjiga ne bude gotova.

Na čemu još radite?

Zatim planiram knjigu pod naslovom Staljinov mali prst. Europa i 1948. godina. Uočio sam da postoji doduše mnogo literature o Berlinskoj blokadi 1948, kao i o razlazu između Staljina i Tita, ali da se o tim dvama događajima uvijek govori odvojeno, kao da nemaju nikakve veze jedan s drugim. A oni nisu samo vremenski podudarni: u obama slučajevima Staljin je pokušao utjecaj u Europi proširiti dalje na Zapad. To mu srećom ni u jednom ni u drugom slučaju nije pošlo za rukom. Ta mi se priča čini veoma zanimljivom, a budući da osim srpskog razumijem i ruski jezik, nadam se da ću biti kadar da je na osnovi raspoložive arhivske građe i ispričam.